Nakon Sporazuma iz Osla okupirana Zapadna obala podijeljena je u tri zone. Zonu A činilo je tri posto okupirane Zapadne obale, a do 1999. se područje koje zauzima ova zona proširilo na 18 posto. U ovoj zoni Palestinska narodna samouprava kontrolira većinu civilnih pitanja i unutarnju sigurnost.  Zonu B čini blizu 21 posto okupirane Zapadne obale.  Palestinska samouprava zadužena je za obrazovanje, zdravstvo i ekonomiju.  U obje ove zone Izraelci u svojim rukama drže potpunu kontrolu nad pitanjima vanjske sigurnosti, što znači da imaju pravo na ovo područje ući u bilo kojem trenutku. Ponekad to čine kako bi nekoga uhapsili. Ponekad, ipak, ulaze s namjerom ciljanog ubijanja.

Zonu C čini 60 posto okupirane Zapadne obale. Prema Sporazumu iz Osla, kontrola nad ovom zonom je trebala pripasti Palestinskoj upravi. Umjesto toga, Izrael je zadržao potpunu kontrolu.

Za brojne Palestince strategija podjele okupirane Zapadne obale na zone A, B i C se pogrešno predstavlja kao znak napretka ka miru. U stvarnosti Izrael ovu podjelu koristi kako bi osigurao veću kontrolu nad životima Palestinaca. Kada dođe do napada na domove Palestinaca, Izrael ne pravi nikakvu razliku između zona A, B i C. Okupacija se provodi svugdje.

Izraelska naselja, područja za vojnu obuku i zaobilaznice se nalaze u Zoni C. Palestinci koji tamo žive suočavaju se sa sve većim nedaćama. Sela u Zoni C, poput  Al-Maleha, Kafr Qadduma i Aqabe, guše se pod izraelskom okupacijom i kontrolom.

Danas u Zoni C živi gotovo 150.000 Palestinaca koji se suočavaju sa strogim ograničenjima kada su u pitanju planiranje, izgradnja i pristup prirodnim resursima. Procjenjuje se da u Zoni C živi više od 300.000 jevrejskih-izraelskih naseljenika, što predstavlja jasno kršenje međunarodnog prava.

Nelegalna izraelska naselja se još velikom brzinom šire na vrhu gotovo svakog brda kroz cijelu okupiranu Zapadnu obalu. Ovaj je problem posebno izražen u Zoni C.

Od Sporazuma u Oslu mirovni pregovori između Palestinaca i Izraelaca su u zastoju. Spor vezan za Zonu C je i dalje jednako 'nedodirljiv'. Stvarna je opasnost da Palestinci izgube pristup prirodnim resursima svoje zemlje. Jednako je stvarno i prisvajanje lokacija palestinskog naslijeđa, te prisilno rušenje palestinskih kuća, kao i nastavak kontrole okupacijskih snaga nad Zonom C. Nastavljaju se užasni postupci Izraela, koji grozno postupa na ovom području, a međunarodna zajednica takvo ponašanje ne sprečava.

Palestinci koji žive u Zoni C nastoje se oduprijeti uništavanju svojih domova i konfisciranju zemlje koju posjeduju. Pored toga, prisiljeni su boriti se i da zadovolje osnovne potrebe, poput pristupa čistoj vodi. Prema palestinskoj grupi za ljudska prava Al-Haq, skoro 300.000 Palestinaca u više od 100 zajednica na okupiranoj Zapadnoj obali nema odgovarajući pristup čistoj vodi.

Kada je Izrael 1967. godine okupirao Zapadnu obalu, Istočni Jerusalem i Pojas Gaze, vodni resursi su stavljeni pod isključivu izraelsku kontrolu. Al-Haq tvrdi da je od tada Palestincima uskraćen pristup na dio vode koji im po pravu pripada, te da ih se sprečava u razvijanju vlastite vodne infrastrukture.

Prema Uredu Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih poslova, praksa uništavanja palestinskih izvora i vodnih rezervi na Zapadnoj obali posljednjih je godina intenzivirana. Gotovo je nemoguće, barem Palestincima, dobiti dozvole za izgradnju bilo kakve vrste vodnog postrojenja ili objekta.

Upravo zato, Alun McDonald, medijski službenik Oxfam Internationala, tvrdi: „Postoje izraelska naselja koja se i dalje šire i gdje se često najavljuje izgradnja novih zgrada. Ova naselja imaju pristup 80 posto vodnih resursa. To je, dakle, izrazito diskriminatoran sistem, u kojem je nekim ljudima dopušteno da grade, a drugima nije.”